Svaki početak je težak

Dugo sam odgađao pisanje ovo prvog posta. Ne zato što nemam što napisati nego zato što… je svaki početak težak. Raduje me što će iza ove moje prve sustavne pripreme za maraton ostati trag. Sigurno će kasnije biti zabavno (čitajući stare postove) ponovono proživljavati neke trenutke i situacije. A siguran sam da će ih biti.

Prijelaz preko potoka podno Horvatovih stuba na Medvednici

U stvari već su se počele dešavati prije nego sam i počeo pisati. Naime, prošli vikend sam nastupio u štafeti na 11. Sljemenskom maratonu. S obzirom da mi je moj dugogodišnji sljemenski partner odustao (zbog svadbe do 4 ujutro večer prije) morao sam iskoristiti džoker “zovi Žanu” koja me je sparila s jednom curom iz Pule. Moram priznati da je ispalo super jer smo istrčali skoro identične krugove. Ona za 1:28:42, a ja za 1:27:56. Da sam sam birao ne bih bolje izabrao.

E, a nisam to htio reći. Ono što sam htio ispričati je zanimljiva priča o mom miCoach uređaju. Naime, s obzirom da mi je taj dan po programu bio trening od 12 km, odlučio sam na utrci nositi miCoach uređaj kako bih snimio puls tijekom utrke. miCoach sam zakačio na hlačice kao i uvijek. No, s obzirom da sam se prije utrke jako puno hidrirao na 4-om kilometru sam morao ići piškiti. Očito sam nakon toga bio nepažljiv i miCoach mi je spao s hlačica nedugo nakon toga. Nakon što sam skužio da sam ga izgubio odlučio sam se ne vraćati po njega jer sam vjerovao da će ga pokupiti neki trkač i donijeti na start.

Nakon utrke sam odlučio još jednom istrčati tih 4 km i vidjeti ima li gdje mog miCoacha. Teško mi je bilo prihvatiti da sam ga izgubio! Već sam se bio navikao na njega. Nekako sam vjerovao da ću ga naći. Ili da će ga netko naći i donijeti u cilj.

Obišao sam taj dio staze i nisam ga našao. Ponovno sam došao u cilj – ni tamo ga nije bilo. Nitko ga nije pronašao. Blesavo sam se osjećao jer inače ne gubim stvari, a pogotovo ne one koje mi nešto znače.

Sutra navečer sam savim slučajno na face stavio sljedeći status: “posijao miCoach na Sljemenu. jedva čekam da iduće godine rodi male micoachiće.” I gle čuda! Ujutro me dočekala poruka kolege trkača iz susjednog i prijateljskog kvarata Gajnica da ga je on našao i pokupio ali ga je zaboravio prijaviti u cilju.

I tako se uz jednu pivu završila ova zgodna priča o Sljemenu, miCoachu i moćnom Facebooku, a ujedno je to i kraj mog prvog posta na putu do Atene.

😉

This entry was posted in micoach and tagged , , . Bookmark the permalink.