Uvodna riječ

Prije skoro četiri godine (1.8.2006.) zadao sam si cilj – ISTRČATI MARATON. Neplanski sam krenuo u ostvarivanje ovoga cilja – nakon samo 2 mjeseca priprema istrčao sam čak 3 polumaratona u samo 4 tjedna. Naravno da me ozljeda zaustavila u tom ubilačkom pothvatu i nepromišljenom početku. Nabavio sam knjigu “Od jogginga do maratona” iz koje sam počeo učiti, prije svega postupnosti i strpljenju. Saznao sam da se maratonac ne postaje preko noći. Ni u ludilu!

Uslijedilo je (sada već) nekoliko godina u kojima se izmjenjivalo trčanje (ili bolje reći joggiranje) i ozljede. Kao i svaki trkač, jedva sam čekao prve znakove oporavka kako bih što prije istrčao na nasip ili u kvart.

Sve češće mi se postavljalo pitanje kada ću (već više) istrčati taj maraton? Zašto čekam? Odgovor se skrivao negdje u meni, ali ga nisam znao izreći. Samo sam osjećao da nisam spreman na maraton i da moram još čekati. I naravno, prošle godine na Jankovom predavanju sam dobio i odgovor: “Za maraton se treba pripremati 3-4 godine!

Odmah mi je bilo lakše.

Ove godine sam ga (Janka) slušao kako odgovara jednog dečka da ne srlja na IRONMAN, te da se IRONMAN postaje tek kada se istrenira. Preveo sam to sebi da se maratonac postaje tek kada se istrenira maraton.

I to je ono što sam ja osjećao. Osjećao sam da ja nisam istreniran za maraton. Nedostajala mi je konstanta od 3-4 mjeseca sustavnog treniranja (bez pauza), nakon čega bih se osjećao spreman. Sve ostalo bi bilo mučenje. Maraton za 5 sati nije užitak nego mučenje. A to ne želim!

Želim ga završiti s osmjehom na licu!